Sadržaj

Slova

Evo esperantske abecede:

  • Aa ami voljeti
  • Bb bela lijep
  • Cc celo cilj
  • Ĉĉ ĉokolado čokolada
  • Dd doni dati
  • Ee egala jednak
  • Ff facila lagan
  • Gg granda velik
  • Ĝĝ ĝui uživati
  • Hh horo sat
  • Ĥĥ ĥoro sat
  • Ii infano dijete
  • Jj juna mlad
  • Ĵĵ ĵurnalo časopis
  • Kk kafo kava
  • Ll lando zemlja
  • Mm maro more
  • Nn nokto noć
  • Oo oro zlato
  • Pp paco mir
  • Rr rapida brz
  • Ss salti skočiti
  • Ŝŝ ŝipo brod
  • Tt tago dan
  • Uu urbo grad
  • Ŭŭ aŭto auto
  • Vv vivo život
  • Zz zebro zebra
Velika slova: A, B, C, Ĉ, D, E, F, G, Ĝ, H, Ĥ, I, J, Ĵ, K, L, M, N, O, P, R, S, Ŝ, T, U, Ŭ, V, Z
Mala slova: a, b, c, ĉ, d, e, f, g, ĝ, h, ĥ, i, j, ĵ, k, l, m, n, o, p, r, s, ŝ, t, u, ŭ, v, z
Nazivi slova: a, bo, co, ĉo, do, e, fo, go, ĝo, ho, ĥo, i, jo, ĵo, ko, lo, mo, no, o, po, ro, so, ŝo, to, u, ŭo, vo, zo

Velika i mala slova

Svako slovo postoji u dva oblika: veliko slovo i malo slovo. Mala slova su uobičajeni oblik. Velika slova se koriste na početku rečenice i na početku vlastitih imena.

Posebna slova

Šest slova postoji samo u esperantu: Ĉ, Ĝ, Ĥ, Ĵ, Ŝ i Ŭ. Ta slova imaju dijakritičke znakove. Na slovima Ĉ, Ĝ, Ĥ, Ĵ, Ŝ je znak ^ koji izgleda poput preokrenute kvačice na našim slovima Č, Š, Ž. Oznaka iznad U je okrugla, za razliku od naše kvačice.

Kada nije moguće koristiti ispravne znakove, moguće je zapisati ta slova na drugi način. Službena alternativa je tzv. H-sistem, koji se navodi u Fundamento de Esperanto. U tom se sistemu umjesto preokrenute kvačice iza osnovnog slova piše H, dok se kvačica na Ŭ potpuno izostavlja: ch, gh, hh, jh, sh, u. U radu na računalu, pri pisanju teksta, e-mailova i sl. mnogi koriste X-sistem. Umjesto obje vrste kvačice piše se X iza osnovnog slova: cx, gx, hx, jx, sx, ux.

Izgovor

Slova A, E, I, O i U su samoglasnici. Sva druga slova su suglasnici. Svako se slovo izgovara.

Samoglasnici

Samoglasnik Opis IFA-simbol
I I (srednje široki prednji samoglasnik) [i]
U U (uski stražnji polusamoglasnik) [u]
E E (srednje široki prednji samoglasnik) [e]
O O (srednje široki stražnji samoglasnik) [o]
A A (široki samoglasnik) [a]

Naglasak

U riječima s dva ili više samoglasnika/slogova, jedan od njih izgovara se jače od ostalih. Na njemu je naglasak. Naglasak u esperantu je uvijek na predzadnjem samoglasniku (u primjerima naglašeni samoglasnik napisan je velikim slovom): tAblo, nenIam, rapIda, taksIo, familIo, revolvEro, krokodIloj, eskImo, diskUtas, mEtro, metrOo, Apud, anstAtaŭ, trIcent, mAlpli, Ekde, kElkmil itd.

Nastavak -O može se zamijeniti apostrofom. Apostrof treba brojiti kao (neizgovoreni) samoglasnik i naglasak se ne mijenja: taksI', familI', revolvEr', metrO'.

Varijacije samoglasnika

Mjesto izgovora samoglasnika (u ustima) može slobodno varirati u određenim granicama. Jedino je važno da se izgovor pojedinog samoglasnika ne približi previše nekom od ostalih.

Duljina samoglasnika u esperantu nema nikakvog značenja. Mogu se izgovarati kao dugi, srednji ili kratki, po volji.

Svi se esperantski samoglasnici izgovaraju "nepomično", što znali da se za vrijeme izgovora jednog samoglasnika ne pomiče jezik s jednog mjesta u ustima na drugo. Npr. E ne smije zvučati kao "ej", O ne smije zvučati kao "ou".

Suglasnici

Suglasnik Opis IFA-simbol
B B (ploziv, usni, zvučan) [b]
P P (ploziv, usni, bezvučan) [p]
D D (ploziv, zubni, zvučan) [d]
T T (ploziv, zubni, bezvučan) [t]
G G (ploziv, stražnjojezični, zvučan) [g]
K K (ploziv, stražnjojezični, bezvučan) [k]
V V (frikativ, zubnousneni, zvučan) [v]
F F (frikativ, zubnousneni, bezvučan) [f]
Z Z (frikativ, zubni, zvučan) [z]
S S (frikativ, zubni, bezvučan) [s]
Ĵ Ž (frikativ, nepčani, zvučan) [ʒ]
Ŝ Š (frikativ, nepčani, bezvučan) [ʃ]
Ĥ H (frikativ, stražnjojezični, bezvučan) [x]
H H (frikativ, glotalni, bezvučan) [h]
C C (afrikat, zubni, bezvučan) [ts]
Ĝ Đ (afrikat, nepčani, zvučan) [dʒ]
Ĉ Č (afrikat, nepčani, bezvučan) [tʃ]
M M (nazal, usni, zvučan) [m]
N N (nazal, zubni, zvučan) [n]
L L (lateral, zubni, zvučan) [l]
R R (vibrant, zubni, zvučan) [r]
J J (uski prednji polusamoglasnik) [j]
Ŭ U (uski stražnji polusamoglasnik) [w]

Polusamoglasnici

Polusamoglasnici J i Ŭ izgovaraju se kao samoglasnici, ali u jeziku imaju ulogu suglasnika. Uvijek su kratki i nikad nisu naglašeni. Polusamoglasnik se uvijek nalazi ispred ili iza pravog samoglasnika. Ŭ se obično javlja samo u kombinacijama "aŭ" i "eŭ".

Varijacije suglasnika

Kada se bezvučni suglasnik nalazi ispred zvučnog suglasnika, mnogi ga izgovaraju kao zvučni: akvo → "agvo", okdek → "ogdek". I obratno, kada se zvučni suglasnik nalazi ispred bezvučnog, mnogi ga izgovaraju kao bezvučni: subtaso → "suptaso", absolute → "apsolute". Takve promjene u principu nikada nisu ispravne, ali se često toleriraju u praksi, ako ne izazivaju nesporazume. Neki ljudi pak ponekad zamjenjuju zvučni suglasnik kojim završava riječ bezvučnim: apud → "aput", sed → "set", hund' → "hunt", naz' → "nas". Takve promjene se ipak ne prihvaćaju. Treba ih pažljivo izbjegavati.

Govornici nekih jezika često izgovaraju kombinacije KV i GV kao "kŭ" i "gŭ": akvo → "akŭo", kvin → "kŭin", gvidi → "gŭidi". U esperantu Ŭ nikada ne dolazi nakon suglasnika, stoga to ne izaziva nesporazume, ali takav izgovor općenito se smatra pogrešnim.

U nekim jezicima glasovi P, T, K, C i Ĉ izgovaraju se aspirirano, kao da iza njih dolazi slabi glas H. U esperantu je uobičajeno da se ti suglasnici izgovaraju bez aspiracije, ali to nije pravilo. Dakle, može se izgovarati i aspirirano, ali treba paziti da se ne izgovara H.

Glas L nastaje djelomičnim blokiranjem toka zraka kod zubi. Ako se blokira samo tamo, L zvuči "jasno". Ako se istovremeno podigne stražnji dio jezika prema nepcu, onda L zvuči "mutno". Takav mutni L je sasvim dobra alternativa, jedino treba paziti na ne zvuči kao Ŭ. To se događa ako nema glavne blokade kod zubi.

Kada se N nalazi ispred nepčanog ili stražnjojezičnog glasa, neki su skloni zamjeniti glas N nepčanim glasom (razlika nije velika) ili stražnjojezičnim glasom (ovdje je razlika velika), kako bi se olakšao izgovor: tranĉi, manĝi, longa, banko i dr. To nije problem, jer u esperantu ne postoje nepčani ili stražnjojezični samoglasnici s kojima bi se N mogao pobrkati. Slično, postoji sklonost da se M izgovara kao zubnousni glas kada se nalazi ispred drugog zubnousnog glasa: amforo, ŝaŭmvino i dr. Ni to ne stvara probleme. Ali treba paziti se N ne izgovara kao zubnousni glas: infero, enveni i dr., jer bi se tada brkali N i M, što nije prihvatljivo. Naravno, uvijek se može koristiti osnovni izgovor glasova N i M.

R je obično zubni, ali zapravo nije važno gdje se u ustima stvara zvuk. Npr. mekonepčani R je sasvim dobra alternativa. Važno je da R bude vibrant (treperav). Dakle, i mekonepčani R neka po mogućnosti bude vibrant, što znači da se resica trese prema jeziku. R treba biti vibrant ma gdje se u riječi nalazio. Npr., u riječi rivero oba R treba jednako izgovoriti. Koriste se i razni drugi oblici glasa R, i to se prilično tolerantno prihvaća u praksi. Ipak treba paziti da se glas R ne pobrka s nekim drugim suglasnikom niti s nekim od samoglasnika.

Duljina suglasnika u esperantu nema nikakvog značenja. Mogu se izgovarati dugo, srednje ili kratko, po volji.

Natrag na vrh