Vrste riječi
U esperantu postoje dvije osnovne vrste riječi: riječi s nastavcima i riječce:
Riječi s nastavcima
Većina riječi u esperantu su riječi s nastavcima. Takve se riječi u osnovi sastoje od korijena (ili nekoliko korijena) i nastavka koji određuje vrstu riječi, npr.: patr/o, roz/o, sun/o, am/o, kol/tuk/o, san/a, verd/a, hel/ruĝ/a, eg/e, aparten/i, bril/as, est/os, rond/ir/as.
Korijeni izražavaju najrazličitije pojmove: životinje, ljude, radnje, svojstva, apstraktne pojmove, konkretne predmete, i t.d. Korijen se ne može pojaviti kao samostalna riječ, već treba imati nastavak. Postoji devet nastavaka koji od korijena tvore riječi: O, A, E, I, AS, IS, OS, US i U. Ako se neki od tih nastavaka doda korijenu, nastaje riječ. U principu bilo koji korijen može dobiti bilo koji nastavak: hom/o, hom/a, hom/e, hom/i, hom/as itd., blu/o, blu/a, blu/e, blu/i, blu/as itd., kur/o, kur/a, kur/e, kur/i, kur/as itd.
Neki se korijeni koriste prvenstveno za tvorbu riječi. Ti se korijeni zovu afiksi: EBL, UL, MAL, GE i dr.
Riječca ne treba imati gramatički nastavak, već se može javiti u rečenici u osnovnom obliku. Riječce su ograničena skupina riječi koje iskazuju osnovne ideje, gramatičke odnose itd. To su uglavnom prijedlozi, npr. al, de, en; osobne zamjenice, npr. mi, vi, ŝi; riječce s ulogom imenica i riječce s ulogom pridjeva, npr. kiu, tiu, kio, tio, kia, tia, kies, ties, ambaŭ; brojevne riječi, npr. unu, du, tri, dek, cent; veznici, npr. kaj, aŭ; subjunkcije, npr. ke, ĉu, se; riječce s ulogom priloga, npr.: kie, tie, for, kiam, tiam, baldaŭ, hodiaŭ, kial, tial, kiel, tiel, kiom, tiom, ankaŭ, eĉ, jes, ne; uzvici, npr. adiaŭ, bis, ho.
45 od tih riječca izgledaju kao složenice s nastavcima, no one to nisu: tio, tia, kio, kie, iu, iel, ĉiam, ĉiom, nenial, nenies i dr. Takve riječce zovu se tablične riječi (ili korelativi).
Rečenične uloge
Rečenica je niz riječi koje zajedno izražavaju neku misao. Dio rečenice je riječ ili grupa riječi, koje u rečenici čine cjelinu.
Najvažniji dio rečenice je predikat. To je verbo s jednim od nastavaka AS, IS, OS, US ili U (obično ne I): iras, sidis, batos, vidus, pensu i t.d. Predikat pokazuje o kakvoj se radnji ili stanju radi.
Predikat je središte rečenice. Svi ostali (glavni) dijelovi rečenice odnose se, na različite načine, na predikat. Oni imaju različite rečenične uloge, npr. subjekt, objekt, adjekt, vokativ, predikativ.
-
La junulo legas libron. - Mladić čita knjigu.
Glagol legas je predikat. La junulo je subjekt. Libron je objekt. Subjekt prepoznajemo po tome što je subjekt u nominativu (nema ni prijedloga ni akuzativnog nastavka). Objekt prepoznajemo po akuzativnom nastavku -N.
-
Ŝi veturis tutan tagon per sia aŭto. - Ona se vozila cijeli dan svojim autom.
Dio rečenice tutan tagon je adjekt u akuzativu koji pokazuje koliko je dugo trajala radnja. Cjelina per sia aŭto je adjekt s prijedlogom koji govori o sredstvu koje se koristi za radnju. Prvi adjekt prepoznajemo po akuzativnom nastavku -N. Drugi adjekt se prepoznaje po prijedlogu per.
-
Andreo, ĉu vi renkontis Paŭlon hodiaŭ? - Andreo, jesi li susreo Paŭla danas?
Rečenični dio Andreo je vokativ.
-
La apartamento de Andreo estas malgranda. - Stan od Andrea je malen.
Rečenični dio malgranda je predikativ subjekta. On opisuje subjekt la apartamento putem predikata, tj. glagola estas:
Postoje tri načina za pokazivanje rečenične uloge: nominativ, akuzativni nastavak N i prijedlozi.
Rečenična cjelina sastoji se od glavne riječi, kojoj se mogu dodati razni opisi:
-
Andreo loĝas en bela apartamento kun du ĉambroj. - Andreo stanuje u lijepom stanu sa dvije sobe.
U adjektu mjesta, imenica apartamento je glavna riječ. Uz nju, adjektu pripada pridjev bela, koji je epiteto glavne riječi, te cjelina kun du ĉambroj, koja je suplement imenice apartamento. (Podređena rečenična cjelina kun du ĉambroj ne odnosi se direktno na predikat, već je samo dio adjekta en bela apartamento kun du ĉambroj.)
Pogledajte i popis gramatičkih pojmova u Uvodu.